Kultura

Političari, stidite (li) se!? Sajber skupština – dramski tekst za digitalnu djecu i analogne odrasle

Političari, stidite (li) se!?

Sajber skupština – dramski tekst za digitalnu djecu i analogne odrasle

(mali protesti, velike djece)

Izvođač: glumci Dramskog studija „Mali princ“ (djeca između 8 i 12 godina)

Scenarij: Ramiz Huremagić

Režija: Erna Begatović

Malo je događaja u bosanskohercegovačkoj sumornoj svakodnev(n)ici u već učmalim kasabama za koje možemo reći da su nešto bitni te da će doprinijeti promjenama. Stoga i mali događaj koji bi se po nečem prepoznao i izdigao iz te učmalosti zaslužuje pažnju. Jedan od tih događaja sigurno je pozorišna predstava za djecu „Sajber skupština“ bihaćkog Dramskog studija „Mali Princ“, odigrana u okviru kulturne Manifestacije „Ulicom Bišća“.

Predstava je ovo koja tematski uokvirena u priču o Internet nasilju opasnog za djecu, na scenu iznosi i razgoljeva sve začkoljice i prljave igre odraslih preobučenih u odijela premijera, ministara, skupštinskih poslanika i poslanica, pa čak i nemarnih roditelja (s primarnom ulogom političara) koji zbog prividne internet popularnosti zapostave i vlastitu djecu. Tako se ovaj na početku postavljan (kao) gorući problem, potiskuje u drugi plan, dok u prvi dolaze nebitni, egoistično nametnuti „problemi“ koji pokazuju prije svega površnost, a potom i prostodušnost bosanskohercegovačkog društva u kojem smo izgubili kompas za istinske i prave vrijednosti.

Upravo je uvod u predstavu Lekcija o internetu u kojoj se javljaju glasovi djece sa izjavama koje igrice igraju (naravno s ciljem isticanja već ovisnosti), da bi se prešlo na društvene mreže kao prostor opasnosti od nepoznatog i mjesta manipulativnih prevara (posebno za maloljetnu djecu).

Uvertira je to u zasjedanje Skupštine u kojem je glavna i jedina tačka upravo nasilje na internetu. Međutim, ironija i apsurd i te jedne tačke jeste nesposobnost političara da se koncentriraju i govore o tom problemu, pri čemu se Skupština pretvara u tračarski sastanak u kojem poslanici napadaju jedni druge pa čak iz verbalnih prelaze u fizičke sukobe.

Pri svemu tome do izražaja dolazi nepismenost i krajnja mahalska kolokvijalnost govora poznatih političara koji su sada u svrhu drame promijenili imena – ali što ne mijenja već ustaljene i klišeizirane karaktere vječnih profila bosanskohercegovačkih političara.

Dakle, iako je okosnica Skupštine jedna tačka dnevnog reda, kako je najavljuje predsjedavajući Skupštine, Šahbaz Beglerbeghadžimuratović: „Trebali bi pričati o ovima problemima što naša djeca imaju na kompjuterima i laptopima svojim, pa i mobitelima, to što ih tamo svako može zlostavljati i nanijeti im svakakve štete. I šta mi njima sve dopuštamo ko roditelji i kako to spriječiti sve i kako se naša policija nosi sa ovom problematikom, i šta trebaju učitelji i nastavnici da znadu o tome i uče djecu kako se čuvati“, ona se potiskuje u drugi plan jer poslanici dodaju druge, njima bitnije tačke. Tako Mevlo Ušur dodaje tačku: „Pod razno i poslanička ze pitanja.“ Uz lični dodatak: „Imam neka zaduženja za onaj asfalt u ze Međedovićima što smo prije ono spominjali, pa da vidimo doklena smo.“ U nastavku diskusija kreće u pravcu iznošenja svih ličnih problema poslanika, dok se dnevna tačka potiskuje ili krajnje, nepromišljeno komentira. I kada se i ovlaš spomene ključna skupštinska tačka Internet nasilje, ono se preusmjerava opet na lične probleme političara koji se žale na ispunjene Facebook profile te hvalospjeve o tome koliko imaju „lajkova“ i kako se „teško“ nose sa tim. Pri svemu tome poslanici imaju neprimjerene gestikulacije (poput pljucanja u dlanove, zalizivanja kose, pričanja viceva, šmrcanja, ispuhivanja nosa i sl).

Scena sadrži minimalne rekvizite, ali upravo minimalni rekviziti djece – odjeća koja treba pokazati veličinu političara – razotkriva neukus i političku prostituciju. Tako su zastupnice obučene u kratke suknjice sa šljokicama, u salonskim cipelama na potpetice. Jedna od njih cijelo vrijeme drži ogledalo i popravlja karmin, dok treća kada izlazi za govornicu koketira i ponaša se krajnje nepristojno. I predsjedavajući skupštine kao i premijer pokazuju svoju političku nepismenost, kako svojim gestikulacijama, načinom govora, tako i rekvizitima koji pokazuju njihovu (nad)moć nad ostalima. Sveukupni dojam skupštinske sale zaokružuje način sjedanja, veliki stomaci i pogledi na sat (jer petak je, popodne, nezgodno vrijeme baš za zasjedanje).

Zaključci skupštine idu ka pobrajanju inventara (kompjutera i laptopa) kao i prijedlog da se kupi „šest rozih laptopa za šest direktorica škola koje pripadaju stranci“, iz čega se vidi da poslanici uopće ne razumiju šta je tema Skupštine, a što se svodi na priču o odmorima i nužnosti donošenja rebalansa budžeta kako bi na vrijeme obezbijedili regrese za godišnje odmore jer, u krajnjem slučaju rade težak posao kako zaključuje poslanica Igbala Turšija: „Znatel vi šta. Ja sad stvarno ozbiljno i zadnji put protestvujem. Ja svaki put ponavljam ko papagaj da je naš posao stvarno težak i da mi imamo i posljedica po zdravlje zato. Sjedenje je najteži posao i to je naučno dokazano.“

Predstava završava izjavama djece šta podrazumijevaju pojmovi poput skupština, zakona, politike, poslanika te stranka pri čemu  se iskazuje apsurd postojanja takvih tijela bez svoje ikakve svrhe te se postavlja ključno pitanje je li u Bosni i Hercegovini aktuelnije Internet ili političko nasilje.

Možda ova predstava neće riješiti probleme, ali uloga djece je bitna iz razloga što upozorava da, koliko god mali oni prepoznaju probleme i razumiju ih više od odraslih. Tako ova tema, te način na koji je iznesena, važna je za cjelokupnu mahalsku bosanskohercegovački političku scenu jer kada djeca odigraju uloge odraslih, a da ih pri tome razgole i bespoštedno stave pred stub srama, onda znate (ili makar se nadate) da imate generacije koje će svom tom krajnje nepismenom mahlaskom političkom establišmentu i već klišeraju stati na kraj.

Na koncu, vratimo se na početak i naslovno retoričko pitanje, a koje se motivski nameće kroz predstavu: „Političari, stidite (li) se?!“ Zar niste svjesni da su vaše funkcije prolazne te da ste u skupštinskim klupama radi interesa kolektiva, a ne ličnih? Da su problemi mnogo dublji nego što ih vi predstavite javnosti? Da su sistemi vrijednosti koje predstavljate sasvim pogrešni?! Odijela, kravate, šminke i maske iza kojih stojite, odavno su dodaci od koje se javnost gnuša. Možda se u svemu ovome na nalazite lično, ali stvarnost u kojoj mi jesmo govori da svakako snosite veliki dio odgovornosti. Djeca to najbolje znaju (i ovom predstavom vam nude mogućnost (samo)spoznaje! Učite od njih i, makar zbog stanja i stanjâ u kojima smo, (po)stidite se!

Šeherzada Džafić